Tvrditi da je arhitekt Smiljan Radić ilustrator je provokacija, ili barem zvuči čudnovato. Ipak, to nije isprazna tvrdnja, već nam možda može omogućiti razumijevanje nedokučivog svijeta njegova kreativna djelovanja.

Nije rijetkost da suvremeni arhitekt ima mnogo širi kulturni horizont nego u vrijeme avangarde. Ova izjava bila bi neutemeljena kada ne bismo uzeli u obzir avangardu s kulturom kao iskustvenom bazom čijom funkcijom postaje jezik, kao što je ustvrdio Giorgio Agamben. 

Znanje se širilo kroz govor i pismo jer pojedinac nije trebao eksperimentirati, već znati. Takva je priroda znanja u tekstu o reprezentaciji: …u smislu osjećaja imitirajuće reprezentacije i metaforičke dislokacije (…) mašta nadopunjuje pažnju koja nadopunjuje percepciju. Primarni učinak pažnje može biti opstojanje umne percepcije objekta čak kada je i objekt percepcije odstranjen. 

Arhitekti, dizajneri i umjetnici obično djeluju u suprotnom smjeru: oni proizvode slike iz teksta te ponovno smišljaju izvorni tekst u obliku piktograma. Radićev je rad stoga povezan s književnošću koja se kretala skoro neprimjetno kroz intrigantan diskurs, pa njegove ilustracije prikazuju zamršen proces prevođenja apstraktnoga svijeta riječi u svijet slika.